Pojam autizam laici nerijetko koriste kako bi opisali osobu slijepu za društvena zbivanja. I doista, autizam se smatra vidom razumske sljepoće, a djeca s autizmom opisuju se kao djeca koja žive pod staklenim zvonom, simbolom njihove otuđenosti od socijalne okoline. Nerijetko se ističe njihova genijalnost u pamćenju i baratanju brojkama i podacima, prostornoj orijentaciji, glazbi i likovnom izrazu, ali zbog problema u ponašanju drži ih se za društvo teško prihvatljivim osobama. Ni roditelji nisu pošteđeni nerazumijevanja, od nepravedna etiketiranja da su elitisti koji ne žele da im dijete dobije dijagnozu mentalne retardacije i psihoze, pa sve do sumnje u njihov odnos prema djetetu, premda je teorija o "hladnoj majci" kao povodu za pojavu autizma prije nekoliko desetljeća znanstveno opovrgnuta. Te su predrasude i zablude prije svega rezultat neznanja.

Posljednjih je desetljeća učinjen veliki napredak u shvaćanju autizma i kreiranju metoda rehabilitacijske pomoći. Izbjegnuta je riječ o liječenju autizma jer nijedan vid liječenja lijekovima i psihoterapijom nije znanstveno opravdao svoju djelotvornost, a kako je riječ o vrlo složenim neurorazvojnim poremećajima s raznolikom uzročnom pozadinom, zasad je nerealno očekivati čudotvoran lijek od kojeg će takva djeca "ozdraviti". Nužno je to otvoreno reći roditeljima koji godinama tragaju za načinom izlječenja, gubeći dragocjeno vrijeme za ranu intervenciju, novac, vlastito zdravlje, a katkad i obiteljsku cjelovitost. U nas se taj poremećaj dijagnosticira vrlo rijetko, većinom u djece s težom kliničkom slikom i relativno kasno. U pojedinim zemljama rizična djeca za autizam prepoznaju se u dobi od šest mjeseci do godine dana života i odmah uključuju u rani tretman, a dijagnoza se postavlja već oko godinu i pol starosti djeteta. Koliko je osoba s autizmom u nas dijagnosticirano, teško je pouzdano reći. Okvirna je procjena između 10 i 15 posto od pretpostavljenih 6000 do 8000 osoba s autizmom u Hrvatskoj. Recentna praćenja učestalosti govore o alarmantnom povećanju broja novorođene djece s autizmom u pojedinim dijelovima svijeta.

Kako prepoznati autistično dijete?
Većinom se autizam pojavljuje već u prvim mjesecima života, a rjeđe između druge i treće godine. Takvo dijete ne mari za okolinu, vidi, ali mu je pogled prazan, čuje, ali je ravnodušno prema zvukovima. Kad ga se uzme u naručje, ono ne reagira, ostaje ukočeno ili pak mlohavo, poput krpene lutke. Ne smiješi se, osim samome sebi, tepa, ali ne odgovara na majčine riječi. Autističnom su djetetu poremećeni i hranjenje i san. Katkad takvo dijete uopće ne spava. Pojedinačno ti poremećaji nisu karakteristični za autizam, ali nekoliko njih zajedno znak su za uzbunu.
Autistično dijete teško komunicira i ima govorne smetnje. Neka djeca uopće ne govore. Da bi izrazilo što želi, takvo dijete viče i ljuti se, postaje agresivno prema drugima, ali i prema sebi: grize samo sebe i tuče se po glavi. Govor kojim se takvo dijete služi nije jezik komunikacije. Što mu je govor razvijeniji, to su veći izgledi za njegov napredak.

Dodatne informacije možete potražiti na stranicama www.vasezdravlje.hr ili se obratiti Udruzi za autizam Hrvatske na mail adresu u.autizam@zg.htnet.hr.