25. studenoga obilježen je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Svaka četvrta žena u Hrvatskoj pretrpi nekakav oblik nasilja. Nasilje prema ženama, posebice fizičko, najčešće je u obiteljskoj zajednici, koja bi za žene i djecu trebala biti najsigurnije okruženje. O nasilju nad ženama u Hrvatskoj prvi su put prije 15 godina progovorile i na njega reagirale ženske nevladine udruge osnutkom SOS telefona. Nakon toga osnovale su i skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, te postavile zahtjev za njihovom zakonskom zaštitom.

I danas ženske udruge, kao što su B.A.B.E. (Budi aktivna, budi emancipirana) i Autonomna ženska kuća Zagreb - Žene protiv nasilja nad ženama, pokušavaju pridonijeti boljoj zakonskoj zaštiti i jačanju društvene svijesti o tom problemu o nasilju nad ženama i djecom u obitelji i društvu.

Nasilje nad ženama više je rasprostranjeno no što se misli. Ističu da zakonska zaštita, iako dragocjena, nije dovoljna. Zakon predviđa privremeno udaljenje nasilnika iz obitelji, ali tek nakon presude, što u hrvatskom pravosuđu može i te kako potrajati, a nasilnika treba iz obitelji udaljiti odmah nakon počinjenog nasilja, kažu predstavnice tih udruga. Upozoravaju također da hrvatsko zakonodavstvo ne poznaje institut zabrane pristupa žrtvi, poznat i učinkovit u više zapadnoeuropskih država i u SAD-u.

Nasilje nad ženama događa se u raznim aspektima; od ženskog i obiteljskog pa do društvenog života. Ono obuhvaća narušavanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prava žena. Činjenica da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavljana po jedna žena, govori dovoljno o ozbiljnosti problema. Od svih kriminalnih djela u Velikoj Britaniji četvrtina je ona nad ženama. U Kanadi je svaka deseta žena žrtva nasilja svog partnera, a u SAD-u svaka šesta.

Ti podaci su samo djelomični, jer većina nasilja ostaje neregistrirana. Nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura, od intelektualaca, radnika do dobro situiranih građana i političara. Većina pravnih sustava smatra nasilje u obitelji kriminalnim djelom koje podliježe sankcijama. Ti mehanizmi ponekad se nedovoljno koriste, stoga su se u mnogim zemljama žene samoorganizirale i otvorile skloništa za žene žrtve nasilja u obitelji. Skloništa su organizirale građanke po načelima ženske podrške, suodgovornosti i međusobne suradnje. U skladu sa svime navedenim, građanska je obaveza da se pridruži ovoj kampanji koja ne traži ništa drugo osim prava na život bez nasilja, promoviranja kulture nenasilja i međusobnog poštivanja spolova. Ravnopravnost spolova je demokratski zahtjev, a prava žena su, odgovaralo to nekome ili ne, ljudska prava.