|
Biti prepoznat od izuzetne je važnosti za razvijanje osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja. O čemu se zapravo radi? Postoje primarne biološke potrebe, za hranom, vodom, kisikom, spavanjem. Svima nam je jasno da bez njih čovjek ne može preživjeti. No koliko su važne naše emocionalne potrebe? Koliko je važna potreba za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, poštovanjem i samopoštovanjem, za samoaktualizacijom? Što se događa kada čovjeka okolina ignorira, kada je za njega nezainteresirana, kada s njim ne komunicira ni na koji način? Jesu li posljedice "samo" emocionalne? Američki psihoanalitičar mađarskog porijekla Rene Spitz još je 1945. godine istraživao razvoj djece koja su zanemarivana u domovima za nezbrinutu djecu. U to su vrijeme sirotišta bila organizirana puno drukčije nego danas – vodilo se računa samo o zadovoljenju fizičkih potreba djece, a o emocionalnoj strani nitko nije vodio računa. Smatralo se da društvo daje dovoljno tome što osigurava fizičko preživljavanje djece bez roditelja. Ono što je Spitz utvrdio bilo je za to vrijeme zaprepašćujuće: Djeca kojoj je nedostajala roditeljska njega, usprkos normalnoj prehrani i zadovoljenju drugih fizičkih potreba, po svim su parametrima fizičkog razvoja pokazivala zaostajanje u odnosu na djecu koja su imala roditeljsku njegu: Smrtnost je bila statistički značajno veća, visina djece bila je ispod prosjeka, psihosomatski poremećaji znatno češći… Ono što je interesantno jest da su ta djeca pokazivala veće zaostajanje u fizičkom razvoju ne samo od djece koja su dobivala ljubav i njegu, nego i od zlostavljane djece! Kako je to moguće? Zato što je čovjekova potreba za bilo kakvim podražajem, odzivom okoline na njegovo ponašanje tako jaka da ju bolje zadovoljava i bilo kakav, pa i negativan podražaj, od apsolutnog nedostatka podražaja. Iz gladi za podražajima razvija se glad za dodirom, tj. potreba za tjelesnim kontaktom s nekim drugim živim bićem. Za djetetov razvoj najbolji je oblik dodira koji proizlazi iz intimnosti s majkom, a u odrasloj dobi ta glad za dodirom ne nestaje već se iz nje razvija glad za prepoznavanjem, tj. glad za stroukom. Biti prepoznat, bilo pozitivni ili negativno, ali istinito od izuzetne je važnosti za djetetov razvoj, za razvijanje osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja. Pozitivno prepoznavanje nas stimulira, a negativno nam daje mogućnost za korekciju - što podrazumijeva rast i razvoj. U tom smislu bolje je i negativno prepoznavanje nego nikakvo - veće će traume doživjeti dijete koje je nevidljivo nego ono koje zadirkuju i kojem se rugaju.
|
