Iako je zanimanje daleko veće, godišnje se u Hrvatskoj posvoji približno 150 djece. U dječjim domovima u Hrvatskoj ima oko 2000 djece mlađe od 18 godina, no od njih samo je dvjestotinjak djece mlađe od sedam godina.
Kako bismo što više saznali o načinu posvajanja djece, razgovarali smo s dr. Jasnom Ćurković Kelava, ravnateljicom Dječjeg doma Zagreb. U tom se domu trenutno nalazi tristotinjak djece, smještenim na više lokacija u gradu Zagrebu, ovisno o starosti djece. Na lokaciji Doma za djecu u Nazorovoj smješteno je stotinjak djece u dobi do 7 godina.  Prema riječima dr. Ćurković Kelava, najveće  zanimanje vlada za posvojenjem djece mlađe od tri godine. Godišnje pedesetak novorođenčadi o kojima biološke majke ili očevi ne mogu ili ne žele preuzeti brigu, u Nazorovu dođe izravno iz rodilišta. Posvajanje djeteta pokreće nadležni centar za socijalnu skrb u trenutku kada se biološkim roditeljima oduzme roditeljsko pravo. Ako za dijete smješteno u domu njegovi biološki roditelji ne pokažu nikakav interes i ne posjete ga najmanje tri mjeseca, centar može pokrenuti postupak oduzimanja roditeljskog prava. Čest je, međutim, slučaj da biološki roditelji, iako potpuno nezainteresirani, dijete posjećuju samo zbog spomenutog zakona i tako onemogućavaju postupak posvajanja. Zbog istog se onemogućava posvajanje velikog broja djece koja cijelo svoje djetinjstvo provode izvan roditeljskog doma. Inače, posvajanja školske djece iznimno su rijetka. Od ravnateljice Ćurković Kelava doznajemo da se godišnje ostvari samo nekoliko takvih posvojenja.
Prema Obiteljskom zakonu, posvojitelj može biti osoba u dobi od 21 do 35 godina koja, uz to, od posvojenika mora biti starija najmanje 18 godina. Kad par ili pojedinac odluči posvojiti dijete, obraćaju se nadležnom centru za socijalnu skrb koji  provodi socijalnu i psihološku obradu potencijalnih posvojitelja. Na temelju provedene obrade, centar donosi mišljenje o sposobnosti za posvojenje.
Nakon što matični centar donese mišljenje, potencijalni posvojitelji mogu se obratiti na adrese svih 80 centara koliko ih je u Hrvatskoj, što je nužno zbog njihove međusobne nepovezanosti. Posvojitelji imaju veće šanse doći do djeteta ako se obrate na svih 80 adresa! Potencijalni posvojitelji zahtjeve drugim centrima mogu poslati već tijekom obrade, ali u tom slučaju moraju navesti u kojem se centru provodi obrada.
Što se tiče procedure posvajanja, u Hrvatskoj ne postoji zajednički registar koji bi  olakšao posvajanje djece posvojiteljima, ali i posao nadležnim institucijama. Primjerice, bračni par ili pojedinac koji živi u Dubrovniku , a želi posvojiti dijete koje jest iz Dubrovnika, a smješteno je u jednom od domova u Zagrebu, mora se obratiti zagrebačkom Centru za socijalnu skrb i kod njih pokrenuti proceduru posvajanja.
Kako doznajemo od gospođe Ćurković Kelava, već više od deset  godina govori se da bi nadležna ministarstva -  Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, trebala ustrojiti jedinstveni registar potencijalnih posvajatelja, no još uvijek ga nema. Zbog nepostojanja nacionalnog registra,  dolazi do velikog  broja zahtjeva za posvajanjem s jedne strane, a s druge strane do  malog broja djece nad kojima je moguće ostvariti postupak posvajanja.