Znate li zašto neka djeca dobivaju česte napadaje bijesa, vrište dok ne poplave i ostanu bez zraka, bacaju se na leđa, udaraju rukama i nogama o pod? Zato što su razmažena? Zato što im je to u prirodi? Zato što je to faza razvoja? Odgovor nije ništa od navedenog, već zato što je to strategija kojom dobivaju što žele, a tome su ih nehotice naučili upravo njihovi roditelji.

Naime u fazi dječjeg razvoja frustracija zauzima važno mjesto. Ako promatramo dijete koje je tek prohodalo, ponekada možemo primijetiti silnu količinu frustracije koja se pojavljuje kada se mališanu nešto nađe na putu od točke A do točke B. Kada napuni otprilike dvije godine počinjemo ga učiti da mora izaći na kraj sa svojim nezadovoljstvom i da je ok prihvatiti ne kao odgovor.

To najčešće ne uspijeva od prve. Dijete izbacuje svoju ljutnju i počinje se neuobičajeno ponašati. Kada roditelj u toj situaciji ne bi popustio dijete bi tijekom vremena shvatilo i zaključilo da s napadajem bijesa neće postići ništa i malo pomalo takvo bi ponašanje izostalo. No u praksi to izgleda malo drugačije. U praksi roditelji često popuste pred napadajima bijesa iz raznih razloga, na primjer zbog neugode, ukoliko se takvo što odvija u javnosti, straha jer se dijete neuobičajeno ponaša, roditeljske „traume“ iz djetinjstva itd.

Preporuke psihologa i savjetnika u nošenju sa situacijama dječjih izljeva bijesa su:

• Ne dajte djetetu ono što želi samo zato što je dobilo napadaj bijesa. Nemojte ih nagrađivati za ponašanja koja nisu u redu
• Budite snalažljivi ukoliko je do napadaja bijesa već došlo. Nađite način kako ćete se nositi s napadajem bijesa.
• Upozorite ga da su napadaji bijesa neprihvatljivo ponašanje i odredite mu kaznu ukoliko usprkos upozorenju do toga ipak dođe.

Ovo su samo neki od načina kako intervenirati u danoj situaciji, naravno možete biti kreativni i smisliti onaj koji odgovara baš nama, uz pretpostavku da dijete napadajem bijesa neće ništa postići.