Postoji li zaista ovisnost o PC igricama? Još uvijek ne postoji jednoznačan odgovor na postavljeno pitanje. Ovisnost o kompjutorskim igricama ne postoji kao službena dijagnoza kao kad je u pitanju npr. kockanje, alkoholizam ili ovisnost o drogama. No, sigurno je da djeca i mladi sve više provode vremena za kompjuterom i da se to odražava na njihovo ponašanje. Danas već postoje istraživanja koja pokazuju da kompjutorske igrice izazivaju fizičku i psihološku ovisnost koja ometa pojedince u svakodnevnom funkcioniranju. Rezultati pokazuju da, slično kao i kod drugih ovisnosti, osobe koje više vremena provode uz kompjutorske igrice su introvertirane, anksiozne i imaju nisko samopouzdanje (obično se klasificira kao poremećaj kontrole impulsa). Ipak „ovisnost“ o PC igricama je specifična jer kompjutore ne možemo tek tako eliminirati iz života. Kompjutori su dio našeg svakodnevnice i tek nam predstoji naučiti kako ih koristiti i njima upravljati umjesto da kompjutori (pod tim mislim na njihov sadržaj igrice, Interet, mail…) upravljaju našim životima.

Kako prepoznati dijete koje je ovisno o kompjutoru i igricama?

Kao i svaki poremećaj i ovisnost o PC igricama prepoznajemo kad dijete promijeni ustaljene navike i počne zanemarivati svoje svakodnevne obaveze. Potrebno je obratiti pažnju na djecu koja sve više vremena provode za kompjutorom, sve manje izlaze van igrati se s prijateljima, zanemaruju osobnu higijenu, sve češće su dekoncentrirana i sve rjeđe sudjeluju u obiteljskim aktivnostima. Primjetno im slabi i školski uspjeh. Često dugo u noć ostaju budna kako bi igrali igrice, što se održava na njihove dnevne aktivnosti. Nakon svih roditeljskih upozorenja i vlastitog osvještavanja da imaju problem i dalje ne mogu kontrolirati vrijeme koje provode za kompjutorom.

Kako se pretjerano provođenje vremena za kompjuterom odražava na socijalni život djeteta, ostavlja li psihološke posljedice, pati li škola, ocjene i druge obveze?

Danas se veliki dio socijalizacije djece i mladih odvija preko Interneta. Postojanje maila, različitih foruma; Facebooka, Twittera i drugih mrežnih softwera govore u prilog navedenome. Mnoge online igrice omogućavaju izravnu komunikaciju među sudionicima igre. Činjenica je da se socijalizacijske navike mladih jako brzo mijenjaju i da više nije potrebno naći se fizički s prijateljima da bi im prepričali što je bilo u školi na treningu ili saznati o čemu razmišljaju, kakvog su raspoloženja i sl. Postoje mladi koji su više ili manje uključeni u ta virtualna druženja, ali u prosjeku oni još uvijek imaju potrebu za igranjem, druženjem i izlascima van. Ono što vjerojatno najviše zanima roditelje i stručnjake kakve su posljedice za djecu koja isključivo žive u virtualnom svijetu i zanemaruju druženje s vršnjacima u pravom životu. Pokazalo se da se prvo primijeti socijalno povlačenje i svojevrsna emocionalna tupost. Predugo provođenje vremena za kompjutorom dovodi do gubljenja interesa za stvari koje se događaju u stvarnom životu dok se čitav društveni i emocionalni život i dalje odvija u virtualnom svijetu. Predugo sjedenje za kompjuterom, smanjeno spavanje i smanjena fizička aktivnost dovode do kronične pospanosti, poremećaja koncentracije a učestala je i pojava depresije. Što su djeca mlađa to sadržaj igrica više utječe na njihovo ponašanje. Igrice agresivnog sadržaja potpuno su neprimjerene djeci i mladima svih uzrasta a dokazano je da je igranje takvih igrica kod djece mlađe dobi izravno povezano s povećanjem agresivnog ponašanja. Lošiji školskih uspjeh i zanemarivanje obaveza najčešći je razlog zbog kojeg se roditelji javljaju za pomoć i trenutak kada primijete da njihovo dijete previše vremena provodi za kompjutorom.

Na koji način i koliko ograničiti djeci boravak za kompjutorom kako ne bismo time povrijedi dijete i njegove potrebe?

Što je dijete manje, to roditelj ima veću odgovornost za postavljanje granica na vrijeme koje će njegovo dijete provesti za kompjutorom. Na početku je važno da roditelj organizira i provodi vrijeme s djetetom na kompjutoru. Na taj način roditelj kontrolira sadržaj kojem dijete pristupa i samim time predstavlja model kako se treba ponašati tijekom njegova korištenja. Naravno da ne možemo očekivati od djece da ne budu dugo na kompjutoru ako su oni svakodnevno svjedoci našeg višesatnog provođenja slobodnog vremena za kompjutorom. Opasnost leži i u činjenici da nam kompjutor, kao što je to od ranije već televizija, često predstavlja „čuvalicu“ djece – pa im uz opravdanje da nam samo na taj način daju mira dopustimo višesatni boravak na kompjuteru. Djeca predškolske dobi nemaju još uvijek veliku mogućnost održavanja koncentracije pa iz tog razloga nemaju ni potrebu biti za kompjuterom npr. dulje od 30 minuta. Kako djeca rastu tako se njihova mogućnost održavanja koncentracije produžava pa je stoga moguće i produljiti vrijeme koje provode za kompjuterom na npr. sat vremena. Prema nekim istraživanjima smatra se da djeca koja provode više od pet sati dnevno na kompjutoru su u velikoj opasnosti da razviju ovisnost ili su već razvila ovisnost o kompjutorima. Mladi u završnim razredima osnovne školi već bi trebali imati razvijen osjećaj kontrole za vrijeme koje provode igrajući se na istom.

Smiju li djeca imati kompjutore u svojim sobama ili bi taj kompjutor trebao biti na nekom vidljivijem i kontroliranijem mjestu?

Djeca predškolske i rane osnovnoškolske dobi nemaju potrebu za kompjutorom u svojoj sobi dok adolescenti to u svakom slučaju imaju. Vrijeme početka adolescencije je prilično individualno odnosno različito za svakog pojedinca. Roditelji to obično primijete kad se njihovo dijete počne povlačiti u sobu i više se usmjeri na vršnjake a sve manje sudjeluje u obiteljskim aktivnostima. Vjerojatno tako u jednom trenutku požele kompjutor u sobi. Ako su roditelji s djetetom tijekom njegova odrastanja pričali o mogućim opasnostima Interneta i ako su ga navikli da slobodno pita kad je u nekoj nedoumici ili kad naiđu na sadržaj koji ga je možda uznemirio ili povrijedio može se smatrati da su roditelji odradili dobar posao. Važno je djecu naučiti odgovorno koristiti računalo. Adolescenti imaju pojačanu potrebu za privatnosti i to im treba omogućiti jer će samo na taj način naučiti preuzeti na sebe odgovornost za vlastito ponašanje što je jedan od glavnih ciljeva adolescencije.

Nekoliko savjeta za - kako ovu ovisnost spriječiti prije no do nje i dođe? Kome se kada i gdje roditelji mogu javiti za savjet i eventualnu pomoć?

Najvažnije je napraviti ispravne prve korake već u predškolskom razdoblju. Potrebno je da dijete shvati da je kompjutor samo jedan od mogućih oblika zabave i da koristi u mnoge druge svrhe. Kako bi to postigli potrebno je djetetu omogućiti što više vremena provedenog u druženju s vršnjacima i obitelji. Poticati ih na bavljenje sportom i/ili različitim umjetničkim aktivnostima. Što dijete doživljava više uspjeha, uzbuđenja i zadovoljstva u stvarnom životu imat će manju potrebu kompenzirati sve navedeno kroz kompjutorske igrice.

Kod nas još uvijek ne postoje specijalizirani centri koji se bave problematikom ovisnosti o PC igricama gdje bi se roditelji mogli javiti. Roditelji koji primijete da im djeca provode previše vremena igrajući kompjutorske igrice i smatraju da ih to ometa u svakodnevnom funkcioniranju, mogu se obratiti školskom psihologu/pedagogu ili liječniku obiteljske medicine koji im mogu dati korisne savjete ili ih usmjeriti na neke druge adrese gdje im mogu pomoći.