Sindrom nepažnje – hiperaktivnost (prekomjerna aktivnost), razvojni je poremećaj koji se očituje nepažnjom, impulzivnošću i hiperaktivnošću. Takva hiperaktivna djeca mogu roditeljima, odgajateljima i učiteljima zadavati mnogo brige i zahtijevati dodatnu pažnju i tretman.

Poremećaj se najčešće otkriva kad dijete krene u kolektiv, posebno u školu. Vrlo je učestao, i smatra se da se pojavljuje u 3-5% djece školske dobi. Najmanje je četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica.

Koji su vodeći znakovi i simptomi?

Znakovi (simptomi) koje oboljelo dijete pokazuje uglavnom se mogu svrstati u tri skupine:

POREMEĆAJ PAŽNJE: dijete ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara, teško održava pažnju čak i u igri, ne sluša ni kad mu se izravno obraćate, ne prati i ne dovršava zadatke, teško organizira zadatke i aktivnosti, gubi stvari i zaboravljivo je, vanjski podražaji ga lako ometaju.

HIPERAKTIVNOST: često trese rukama i nogama ili se vrpolji, ustaje u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu, pretjerano trči ili se penje, rijetko se mirno i tiho igra, često je u «pogonu» ili kao da ga «pokreće motor», pretjerano priča. 

IMPULZIVNOST: «istrčava» s odgovorom prije nego što je dovršeno pitanje, teško čeka na red, često prekida ili ometa druge. No valja imati na umu da je sve ovo i dio normalnog dječjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem djetetova sposobnost samokontrole i koncentracije raste, te je ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dijete ovakvim ponašanjem odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno ili ovisno o situaciji ili razvojnoj fazi pojaviti u gotovo sve djece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je pojavljivanje simptoma kroz šest ili više mjeseci, njihova pojava prije sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja (npr. kuća i škola) te i popratni nezadovoljavajući uspjeh u školi.

Što trebaju učiniti roditelji?

Roditelji, navikli na svoje dijete, najčešće ne mogu objektivno procijeniti njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost, a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom. Tu se poglavito misli na liječnika školske medicine koji već na pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju te upućuje dijete na obradu s ciljem isključenja drugih bolesti ili poremećaja koji mogu dovesti do ovakvih simptoma. Liječnik školske medicine timski, sa stručnom službom škole, nastavnikom i roditeljima, ukoliko je potrebno, donosi odluku o primjerenom obliku školovanja djeteta.

Kako će se takvo dijete uklopiti u školu?

Postupci djelovanja na ponašanje primijenjeni u školi i kod kuće bitan su dio skrbi o hiperaktivnom djetetu. Oni uključuju jednostavne aktivnosti koje valja sustavno i stalno provoditi:

- postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,

- nagrađivanje i za mali uspjeh,

- vođenje dnevnika aktivnosti,

- prekidanje aktivnosti koje zahtijevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,

- izbjegavanje kažnjavanja, osobito tjelesnog.