Iako je početak školske godine još daleko, mnoge obitelji ovih tjedana donose odluku hoće li njihovo dijete najesen u školu. Naime, upisi u prvi razred se bliže, a djeca koja nisu išla u vrtić morala bi barem kratko vrijeme provesti u tzv. maloj školi.

Zakon je jasan: djeca rođena od 1. travnja ove godine do 31. ožujka sljedeće godine trebala bi najesen u prvi razred. Prije upisa treba obaviti sve preglede. Obitelji djece rođene ljeti ili u ranu jesen obično nemaju dileme – njihovi će klinci sa sedam godina u školu. Međutim, zimske i ranoproljetne bebe u školu će sa šest i pol ili sedam i pol godina.

Naime, zakonski okvir baziran je na pretpostavci da su sva djeca oko sedme godine života u svakom smislu zrela za školu. No, kako prosječno dijete ne postoji, kronološka dob samo je jedan element. Prvu odluku donijet će obitelj, a konačnu stručnjaci. Djetetove želje trebalo bi poštovati, no često i uzeti s rezervom jer riječ je o malim ljudima koji su još uvijek pod jakim utjecajem onih koji ih odgajaju. Nije stoga lako procijeniti razumije li dijete sve aspekte škole i je li njegova želja ili odbijanje polaska u školu tek projekcija razmišljanja i ponašanja odraslih.

Čini se da je u našim krajevima češća želja za ranijim polaskom u školu, što je uglavnom posljedica činjenice da današnja djeca dosta rano nauče čitati i brojati. Međutim, te su vještine posljedica dostupnosti televizijskih programa, računala, novina, knjiga… Mnogi roditelji boje se da će 'naprednom' djetetu koje čita, računa i možda već pomalo govori strani jezik u školi biti dosadno, pa znaju inzistirati da ono krene u prvi razred i prije navršenih šest godina. Broj takvih zahtjeva nije mali iako stručnjaci upozoravaju da je znatno manje djece zaista zrelo za školu u toj dobi. Argument da u nekim zemljama djeca u školu kreću s pet godina sasvim je neprimjeren jer su tamošnji školski sustavi drukčiji od našega – prvi razred s petogodišnjacima prilično je nalik našem vrtiću ili tzv. maloj školi.

Većina stručnjaka zastupa stav da je bolje u školu krenuti nešto kasnije nego prerano. Loše je, a ponekad i vrlo štetno za dijete zaboraviti da djeca u školu nose teške knjige i da za to trebaju narasti i ojačati do određene mjere. Kad jednom krene u školu, dijete ulazi u svakodnevnu višesatnu radnu obvezu koja se iz godine u godinu povećava. Dijete će se u školi sresti s djecom i odraslima različitim od njega, brinut će se za sebe, funkcionirati u zajednici, shvatiti da nije uvijek u središtu pozornosti, odricati se dijela svojih potreba. Zato bi roditelji i stručnjaci skupa trebali odvagnuti sve važne elemente i pažljivo donijeti odluku.

U tome će im pomoći mjerenja i testovi kojima se djelomično objektivno procjenjuje zrelost za školu. Prilično jasnim i objektivnim testovima može se izmjeriti djetetova visina, težina, građa, sluh, vid, osjetilne reakcije, razumijevanje govora, pa čak i pamćenje, koncentracija, rezoniranje, logičke vještine. Određene grafomotoričke vještine nužne su za učenje pisanja, a one se procjenjuju po načinu držanja olovke, crtežima i sličnim jednostavnim testovima. Dakle, fizička i intelektualna zrelost djeteta relativno se lako procjenjuje. Emocionalna i socijalna zrelost podjednako su važne, a njih nije uvijek jednostavno procijeniti. Socijalna i emocionalna zrelost povezane su, a socijalna zrelost u potpunosti ovisi o odgoju, odnosno stimulaciji i utjecaju okoline. Laički i skraćeno opisujemo je kao sposobnost djeteta da se snađe u zajednici. Važan element socijalne zrelosti je djetetova sposobnost odvajanja od roditelja i samostalnog funkcioniranja u zajednici, prije svega vršnjačkoj.