Vrpoljenje, nemirnost, trčkaranje okolo, pretjerano pričanje, ignoriranje pravila, neopreznost, guranje, upadanje u razgovor… navode se kao simptomi hiperaktivnosti. Međutim, donekle su to i karakteristike svakog normalnog živahnog djeteta... Kada se zabrinuti? Kako prepoznati granicu?

Hiperaktivnost je dugotrajan poremećaj za koju je znakovit kroničan nemir i opstruktivno ponašanje, a prepoznajemo je po sljedećim znakovima:

• Dijete se stalno vrpolji, nemirno je, a ruke i noge su mu stalno u pokretu. Stoji umjesto da sjedi, hoda umjesto da stoji te trči umjesto da hoda.
• Emocionalno je nezreo te ignorira pravila i rutinu.
• Često ustaje sa stolca u učionici ili u drugim situacijama gdje mora sjediti.
• Aktivnije je od druge djece, više trči okolo ili se penje te je neoprezan i stalno nešto dodiruje.
• Teško mu je mirno se igrati, mora stalno biti u pokretu.
• Pretjerano priča, mnogo češće nego što je normalno, upada u razgovor i ometa druge te izvaljuje odgovore prije nego mu se uopće postavi pitanje.

Poremećaj hiperaktivnosti jedan je od najpoznatijih dječjih teškoća u ponašanju koja se javlja kod oko 5% djece u ukupnoj populaciji. Češće se javlja kod dječaka, nego kod djevojčica i to u omjeru 5:1. Međutim, moramo pažljivo razmotriti simptome budući da se tipična dječja ponašanja često mogu protumačiti kao hiperaktivnost.

Kako prepoznati da se ne radi o poremećaju hiperaktivnosti?

• Ukoliko navedeni simptomi traju manje od 6 mjeseci i ako ne ometaju uobičajene dnevne aktivnosti kod kuće ili u školi.
• Ako sličnu impulzivnost i hiperaktivnost primijetite i kod 99% vršnjaka vašeg djeteta.
• Ukoliko simptome hiperaktivnosti primjećujete samo u jednom socijalnom okruženju, npr. kod kuće, ali ne i u školi. Kod hiperaktivne djece simptomi se pojavljuju bez obzira na okružje u kojem se nalaze. Ovdje treba napomenuti dvije stvari koje bi vas mogle zbuniti. Kao prvo, hiperaktivno dijete ponekad može uspješno kontrolirati svoju aktivnost na dulje vrijeme u nekim stimulirajućim situacijama, kao npr. igranju video-igrica. Drugo, hiperaktivna djeca često se smiruju i dobro funkcioniraju u situacijama individualnog rada, osobito ako su situacije ili ljudi koji su u nju uključeni novi i zanimljivi.
• Također, ne radi se o hiperaktivnosti ako vaše dijete nikada nije imalo simptome dok nije navršilo sedam godina. Naime, hiperaktivnost počinje u ranom djetinjstvu te ono ne može započeti kasnije. Ukoliko se kasnije pojave slični simptomi, oni su vjerojatno posljedica nekog drugog problema. Isto tako, hiperaktivnost se dijagnosticira ukoliko se simptomi nastave nakon 4. godine djetetova života.

Ukoliko sumnjate da vaše dijete ima poremećaj hiperaktivnosti, svakako što prije potražite stručnu pomoć. Pomoći vam može psiholog, a ukoliko ne znate kojem psihologu bi se obratili možete zatražiti savjet stručnih suradnika u dječjem vrtiću ili liječnika opće medicine. Reagirate li na vrijeme i zatražite pomoć, simptomi hiperaktivnosti mogu se ublažiti. Pozitivni poticaji (ohrabrenja i pohvale za primjereno ponašanje), jasno i učinkovito komuniciranje (jasne upute i kratka pravila kojih se treba pridržavati bez pogovora) te osmišljavanje malih negativnih posljedica za neprimjereno ponašanje, ali uvijek u kombinaciji sa ohrabrenjem (mala kazna za neposluh, ali uz ohrabrujuću rečenicu: „Siguran/na sam da ćeš sutra marljivo napisati zadaću, pa ćeš se moći poslije igrati!“) mogu pomoći djetetu da nauči oblike ponašanja koji će poboljšati situaciju. Također, ne smijete zaboraviti da se radi o poremećaju koji je „jači“ od djetetove volje ta da mu je potrebna pozitivna pažnja, podrška i vaša aktivna prisutnost u njegovu životu kako bi naučio kontrolirati svoje ponašanje.

Literatura:

• Sommeres-Flanagan Rita i John, Kada nas dijete zabrinjava: uobičajena razdoblja djetinjstva ili ozbiljni problemi?, Ostvarenje, Lekenik, 2006.
• Jensen Eric, Različiti mozgovi, različiti učenici: kako doprijeti do onih do kojih se teško dopire?, Educa, Zagreb, 2004.