Jedan od evidentnih problema koje računala stvaraju jest njihov štetni utjecaj nakon što izađu iz upotrebe, odnosno utjecaj računalnog otpada. Koliko je on zaista opasan? S tim ciljem pogledajmo sljedeće: U računalnoj opremi moguće je naći: 1: OLOVO -  u katodnoj cijevi CRT ekrana, te u spojevima 2: ARSEN – u starijim katodnim cijevima CRT ekrana 4: Polybrominated kao usporivač plamena u plastičnim kućištima, kablovima i integriranim krugovima 3: SELEN – u integriranim krugovima kao ispravljač napona 6: KADMIJ – u integriranim krugovima i poluvodičkim elementima 7: HEKSAVALENTNI KROM – u čeličnim dijelovima kao zaštita od korozije 8: KOBALT – u željezu kao dio elektromagneta 9: MERKUR –  u prekidačima i kućištu. Osim ovih otrovnih tvari, u računalu i drugoj elektroničkoj opremi (kao što su TV uređaji, mobiteli, i drugo), postoje i drugi elementi kao što su živa, bakar, barij, berilij, fosfor, brom, mnoge vrste PVC-a (koje gorenjem mogu oslobađati dioksin), i drugo. Prema navedenome evidentno je da ovakva oprema jednostavno bačena na odlagalište smeća može biti potencijalno vrlo opasna za ljudsko zdravlje i okoliš. Studije i statistike pretpostavljaju oko 100 miliona mobilnih telefona i 800 miliona (u nekim procjenama ova brojka značajno prelazi dvije milijarde) računala na otpadima. Tako se nametnulo pitanje: što učiniti? Nameću se tri moguća rješenja:

1.         repariranje radi daljnjeg korištenja,

2.         deponiranje na posebnim odlagalištima,

3.         reciklaža.

Repariranje se već uvelike provodi, jer je ekonomski najisplativije. U Hrvatskoj postoji nekoliko tvrtki koje se bave uvozom i repariranjem starih računala. Procjenjuje se da se tek oko 3% računalne opreme ponovo iskoristi na ovaj način. Deponiranje se također provodi, ali u samo nekim zemljama svijeta. No, čak ni tamo nije potpuno kontrolirano. Posljednja opcija je i najbolja, ali najskuplja. Ona podrazumijeva rastavljanje računala do najsitnijih dijelova, te korištenje dijelova kao sekundarne sirovine. Ovdje postoje mnogi problemi, a najveći je cijena ljudskog rada. Ovakva reciklaža se mora obavljati pomoću velikog broja radnika, a važan je i zdravstveni rizik, odnosno štetni utjecaj ovakvog otpada na ljude. Do sada su od raznih zemalja potpisani mnogi akti, najavljene mnoge mjere, no značajnijih pomaka još nema. Europska unija i Japan poduzimaju korake u naplati računalnog otpada, te deponiranje i djelomično recikliranje. U ovim zemljama je zabranjen izvoz ovakvog otpada u treće zemlje. U ovu svrhu je još 1994. potpisana Bazelska Konvencija kojom se ovako nešto izričito zabranjuje. Do danas su SAD jedina zemlja koja nije ratificirala ovaj sporazum, te je SAD najveći izvoznik računalnog otpada u treće zemlje. Postoje podaci da se oko 50-80% računalnog otpada iz SAD-a izveze (uglavnom u Kinu). Razgradnjom se često bave siromašne sredine, gdje nerijetko rade i djeca. Najpoznatije „razlagalište“ elektroničkog otpada nalazi se u Guiyu u Kini, gdje je, prema podacima iz 2004. godine radilo više od 100 000 ljudi na reciklaži. Slični „centri“ za reciklažu su u New Delhiju (Indija), Karachiju (Pakistan). Ovi centri „rade“ ispod svakog civilizacijskog nivoa. Za kraj ostaje nada da će razvijenije zemlje koje na proizvodnji računala zarađuju poduzeti korake u zbrinjavanju računalne opreme, umjesto dosadašnje prakse izvoza smeća.

Autor: Vjeran Kokor