Ekološka proizvodnja u Hrvatskoj tek je u začetku. Najveći razlog tome je neinformiranost proizvođača koji, uz malo preinaka i uvođenje kontrole, lako mogu dobiti pravo na označavanje svojih proizvoda eko markicama. Iako je posljednjih godina udvostručena površina zemljišta na kojima se uzgajaju eko proizvodi, te su brojke i dalje zanemarive - dosežu tek 0,5 posto ukupnog broja poljoprivrednih površina. Ako te brojke usporedimo s udjelom ekoloških površina u državama članicama Europske unije, koji se kreće od 5 do 10 posto, naš zaostatak je primjetan.

Potražnja za ekološkim proizvodima u Hrvatskoj stalno raste, posebice kod urbanog stanovništva i turista. Kupci radije odabiru domaće ekološke proizvode specifične kvalitete. No, nedovoljno razumijevanje prirode ekoloških proizvoda dovodi do njihovog miješanja s lokalnim proizvodima. A izgled i pakiranje domaćih hrvatskih ekoloških proizvoda lošije je kakvoće od uvoznih.

Potencijal na tržištu je velik jer, osim potražnje, i tradicija povezana s teritorijalnim i kulturnim nasljeđem hrvatskih regija pruža mogućnosti za razvoj ekoloških proizvoda. Eko turizam, pak, može profitirati od uske povezanosti ekološke poljoprivrede i proizvoda specifične kvalitete. Ponuda ekološke poljoprivrede uglavnom se odnosi na domaće tržište, proizvodi nisu raznoliki, a količine su premale za ozbiljan nastup na tržištu. Svježih eko proizvoda na tržištu još se i može naći, ali domaćih prerađevina gotovo i nema. Istodobno, distribucija tih proizvoda je loša, proizvođači i potrošači su needucirani, a nema niti baze podataka o organskoj poljoprivredi, preradi i marketingu, kako bi se mogle donositi strateške odluke. Posebice zbog toga jer prelazak s konvencionalne na eko poljoprivredu nije lagan ni jednostavan. Potrebno je uložiti mnogo rada, steći nova znanja, kontinuirano se upoznavati s novim metodama proizvodnje, komunicirati s ostalim domaćim i stranim proizvođačima, što većina konvencionalnih poljoprivrednika teško prihvaća.

Izvor: Privredni vjesnik